Likovna kritika

primijenjene umjetnosti i dizajn

Slavka Pavić: Pola stoljeća u mojem teleobjektivu

razgovarala: Branka Hlevnjak

Slavka Pavić, izvor: Centar za kulturu Dubrava

Slavka Pavić, izvor: Centar za kulturu Dubrava

Slavka Pavić (Jajce, 1927.) djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru. Od 1946. trajno doseljava u Zagreb, te studira na Ekonomskom fakultetu. Godine 1951. učlanjuje se u Fotoklub Zagreb u kojem ostaje aktivna članica do danas. Održala je 28 samostalnih izložbi i sudjelovala na više od 300 skupnih. O Slavki Pavić snimljen je 2008. dokumentarni film u produkciji HRT-a. Godine 2012. Petar Knapp je uvrštava u izložbu Hrvatska fotografija koja je održana u Parizu, Zagrebu, Rijeci, Puli, Virovitici itd. Želimir Košćević priređuje joj izložbu u Galeriji Lang u Samoboru, a Iva Prosoli veliku retrospektivu u Muzeju grada Zagreba. Hrvatski fotosavez priprema joj objaviti monografiju u ediciji Hrvatski fotografi. ULUPUH joj dodijeljuje počasno članstvo. Ima još čitav niz pozitivnih stvari koje su se dogodile oko Slavke Pavić i njezine fotografije, koja traje već pola stoljeća, među kojima su mnoge dosegle antologijsku vrijednost. A možete je sresti na svim važnim fotografskim izložbama i izložbama kolega fotografa. Zadnji takav susret imale smo u Čigoću, kada je Slavka Pavić sa skupinom fotografa krenula u fotosfari na rode i onaj uzbudljivi kraj Lonjskog polja. Uvijek u pokretu, ugodna u društvu, zadivljena ljepotom i poticajna drugima, istinska je ljubiteljica fotografije. Nije vezana uz neki određeni motiv, već uz sve ono što je na neki “čudan i magičan” način pozove da fotografira.

-Vaše su prve fotografije bile izložene na skupnim izložbama fotografa. Bili ste član nekog planinarskog društva?
– Ne. Niti ja niti moj suprug Milan nismo bili članovi nekog određenog planinarskog društva nego smo poznavali mnoge ljude planinare pa smo s njima išli na izlete. Bili smo na Triglavu, sjećam se nekih staza prema Trentu. Bili smo na svoj način hrabri, nikad nismo mislili da bi mogla biti kakva nezgoda. Planinari su uvijek tako ljubazni. Odušelili su me svojoj ljubavlju za prirodom i ljepotom, pa i za čovjeka, za sve. Svi oni nose u sebi nešto jako lijepo, nešto tako pozitivno. I izvrsni su fotografi.
Moje najranije fotografije vezane su uz izlete. Tada se išlo masovno u Stubičke toplice. Vidim ja kabine, kakva linija, kakav ritam! Daruvar. Šetnja, Dragonožec, šetnja. Svugdje hodaš, hodaš i tako nešto vidiš. Ako čovjek ne hoda, ne možeš to zapaziti. Zašto su planinari razvili amatersku fotografiju? Jer su hodali, gledali, imali su novu vizuru, otkrili nove pejzaže, panorame, fotografirali podvige, fotografirali se međusobno. Oni su proslavili fotografiju. Nije to nikad bilo jeftino. Bio je to skupi hobi.
-Bile su to isprva crno bijele fotografije. U fotoklubu Zagreb imali ste fotolaboratorij?
-Oskar Šnur bio je tajnik kad sam ja došla u Klub. Bio je dobar autor i od njega sam također svašta naučila. Ukupljao je mlade ljude i držao predavanje o fotografiji. Kasnije je takva predavanja držao Đuro Griesbach. On je tumačio o izrezu, kako doći do ravnoteže u fotografiji. Sjećam se Vlade Solaričeka, kako je on bio inovativan autor! Sviđao mi se njegov način fotografiranja u kontra svijetlu, i grafički tretman, čvrstih obrisa. Bilo je u Fotoklubu Zagreb izvrsnih autora. Ali živjeli smo ipak zatvoreno, u svom svijetu.
-Jesu li se u Klubu poticale urbane teme?
– Sedamdesetih godina sjećam se Jasenke Odić, pa Danijele Lušin, one su otkrivale nova mjesta; parkiralište starih lokomotiva, industrijsku arhitekturu. Ali, imale su s policijom posla: Što vi tu snimate? Nije se smijelo fotografirati javna mjesta, osobito ne industriujske zone bez dozvola. Željezara Sisak je poticala izložbe na temu Čovjek i čelik.
-Da li vam je bio svojevrsni šok kad je sedamdesetih godina zavladala kolor-fotografija?
– Nije. Smatrala sam da svako vrijeme nosi svoje breme, kako kaže narod. Ima i ona: neka cvjeta tisuće cvijetova. Za sve ima mjesta. Fotografija u boji nije smetala crno bijeloj, one mogu zajedno egzistirati, pa tako je to i danas. Bez obzira na digitalne fotoaparate. U fotografiji u boji uvijek mi je previše toga. Previše boje, previše stvarnosti, naprosto previše. Volim mirniji ritam crno bijele fotografije. Njezinu čistoću i moć redukcije. Crno bijela fotografija djeluju umirujuće. Ali kada gledamo povijest, slikari su prvo započeli slikati bojom. Neki puta se upravo divim kako je slikar nanijeo te boje, kako ih je izmiješao, kako postavio. Pa kako hvata svijetlo, kako ga usmjerava, kako ga stvara.
– Niste napravili puno portreta, ali neki su nezaboravni. Primjerice tko je pjegavi dječak, gdje ste ga fotografirali?
-Bilo je to u Lepoglavi. Milan je tamo išao fotografirati čuvenu lepoglavsku čipku. Uputili su nas učiteljici, koja o tome zna, a ona je imala troje djece. Uvijek smo na terenu imali lijepu suradnju. Učiteljica je Milanu sve pokazala, dala mu da fotografira čipkane stoljnjake i tako, a onda je zamolila ako bi joj htjeli fotograirati djecu. Jer tko je 1958. imao fotoaparat, recite mi molim vas? Rijetko tko. A ja se usudim reći Milanu. Daj da ih ja fotografiram. Svidjeli su mi se, imali su nešto što me privuklo. Bili su tako simpatični. I tako ja njih, tap-tap i svakog na svoj način.
-Mnoge su vaše fotografije povijesno značajne jer bilježe etnografski značajne stvari, koje su danas sasvim rijetke ili potpuno nestale? Naprimjer obrada konoplja, sušenje sira?
-Bili smo u Vranju. I tako malo hodamo uokolo, a tamo neka rijeka i ja vidim, gle, te žene namaču konopolju. A ja, Milane, ostavi to meni. Ja ovdje ostajem. Nešto me privuče, osjetim nešto kao da moram to odraditi. Ne znam da li svi ljudi osjete tako? Ali, ne za svaki motiv, niti za svako mjesto. Mogu kraj nečega prolaziti, pa ništa, ništa, a nekada; rastepem se od potrebe i želje da to fotografiram.
Drugom zgodom, Milan je dobio zadatak fotografirati za monografiju Siska. Pa smo, tamo otišli gledati i Lonjsko polje: pješačili, uživali. Odjednom, gle kako oni prave sir, i kako ga suše. I ovjekovječim to. Tap, tap, na brzinu.
-Uz zamolbu?
-Ne. Nego su ljudi nekad odmah usposavili kontakt s “Dobar dan”, a ovi odgovaraju “Dobar dan”. Ljudi su se više poštivali i nisu imali niša protiv da ih se fotografira. Što više, rado su pozirali i respektirali fotografiranje i fotografe.
-Jeste li doživjeli i suprotno, da ljudi naprose ne žele da ih se, da ako kažem iskoristi za vlastite ili neke imaginarne ciljeve?
-Meni ne, ali dogodilo se Milanu. Fotografirao je za neki kalendar oko Umjetničkog paviljona u Zagrebu, a u kadru je bila i neka žena. Izađe kalendar, a ono pojavi se ta žena, Tražila je od izdavača da joj se plati. Oni pravniku, a pravnik kaže da gospođa nije pozirala, a drugo da se vidi da je u javnom prostoru slučajno zabilježena, štoviše okrenuta tako da bi je jedva tko i prepoznao. Tako je sve dobro prošlo. Ali, fotograf , osobito danas, mora biti jako oprezan oko ljudi, što smije objaviti, što ne. To me je na neki način i odbilo od fotografiranja ljudi. Da ih ne smetam u njihovom raspoloženju, da se nešto krivo ne shvati, da se krivo ne iskoristi, jer sve je to moguće. Ta samokontrola kod mene postoji. Ima i drugih motiva osim ljudi.
-A gdje ste fotografirali one čuvene ljestve naslonjene na zid, fotografija koja je postala antologijska?

Kompozicija, 1956.; izvor Muzej grada Zageba

Kompozicija, 1956.; izvor Muzej grada Zageba

-Bilo je to 1956. Idemo mi na otvorenje Zagrebačkog velesajma. Bila je to tada posebna proslava, prava svečanost. Dolazi predsjednik države Tito, delegacije, uzvanici, privrednici. Na svaki način značajan događaj. Dođemo mi na Velesajam dosta ranije, a ono još se radi, kao u kazalištu pred samu predstavu. Mete. Čisti, pribija da se nešo učvrsti, još popravlja bojom. I tako hodamo mi malo okolo, kad ja spazim tamo na rubu osunčani zid s prislonjenim ljestvama i oštrim sjenama. Izvanredna kompozicija. Stanem: “Milane, gle, kako je ovo posebno, kako lijepo!” I fotografiram. Prvo mi prođe jedna žena, pa jedan muškarac i napokon snimim sami zid. Tako je zapravo ova čuvena fotografija dio triptiha. Sve se poklopilo i svjetlo i sjene i ritam i jednostvan sadržaj.
-“Prolaz” je fotografija koja na koricama kataloga Muzeja suvremene umjetnosti reprezentira “Fotografije od 1951. do danas”. Manje je poznata “Čitači” – piknik na travi uz Bubu – Volkswagen, a tako je tipična za šezdesete?

Prolaz, 1951., izvor. Muzej grada Zagreba

Prolaz, 1951., izvor. Muzej grada Zagreba

-Fotografija “Prolaz” nastala je puno prije. Pedeseprve. Bilo je to doba negativa. Staviš onu masku preko, povečavaš, razvijaš, i iznenadiš se. Koji puta ugodno, a koji puta neugodno. “Čitači” iz 1960.? Ta fotografija kao i svaka ima svoju priču kako je nastala. Tada je Sava bila vrlo prljava rijeka jer su Slovenci uzvodno prali u njoj ugljen i to je doticalo u Zagreb. Ljudi su imali od ranije običaj dolaziti na Savu kada je još bila čista, kada je imala svoje kupališe i sunčalište. Međutim, taj je običaj prekinula ova ugljena prljavština. Mi smo odlazili nas Krku. Milan je potrpao svoje nećake u auto i otišli mi na kupanje. Kad ja izađem iz vode, osježena, a ono gle, mali nećaci raširili novine i čitaju! Divota!
A onda, jedan mladi dečko na servisu iz 1970. Mali majstor. Gle, mislim, kako mlad, a već radi. Mnoge su moje fotografije nastale tako, usput. Ovce na Savskom nasipu iz 1960., veš na dvorišnom prozoru iz 1951. Zabilježila sam mnogo toga čega više nema, grad se mijenja, tehnologija se mijenja. U trenutku slike se pojave i nestanu. Danas, nema više straha od loše iskorišenog filma. Sve se vidi odmah na ekranu. Može se brisati, korigirati. Ima to svojih prednosti. Rasterećen si briga i opreza, oko blende, oširine, oko tehničkog znanja koje je razlikovalo fotografe. A onda, opet, imam potrebu kad već nešto snimim da se ta fotografija i izradi. Da poprimi stvarnosnu dimenziju, a ne samo onu virtualnu. Tu sam malo starinska.
A koliko su ljudi vezani na taj virtualni prozor u svijet, osvjedočila sam se kad sam povodom izložbe u Muzeju grada Zagreba imala neke intervjue na televiziji. Ljudi ne odlaze na izložbe, ali gledaju televiziju. Tada su me mnogi zvali čudeći se da se bavim fotografijom, jer da o tome nisu imali pojma. Čestitali mi i tako… a ja u fotografiji već pedeset godina! Nisam od onih koji bi se time hvalili.
-Vašoj popularnosti svakako je doprinjeo Peter Knapp kada vas je kao strani selekor uvrstio u izložbu hrvatske fotografije koja je bila u Parizu. I pričaju kolege da je bio upravo oduševljen vašim antologijskih fotografijama, koje su nastajale kroz vrijeme, prema nekom, rekla bih, rasterećenom i osobnom poetskom senzibilitetu. Uz to ste dobili počasno članstvo u prestižnoj umjetničkoj organizaciji ULUPUH. Jeste li Milan i vi ikad osjetili neko rivalstvo?
-Nikad. Milan je bio profesionalni fotograf, a ja samo strastveni ljubitelj. On je odlazio na teren ciljano s nekim određenim zadatkom, a ja sam otkrivala fotogenične i meni lijepe motive onako usput. Zato se nisam nikad ni kandidirala za ULUPUH. Sve sam te stvari prepušala njemu. Meni je bio dovoljan Fotoklub Zagreb. Tamo smo od 1973. imale i žensku sekciju. Zlata Vucelić, Jasenka Odić Jendrašić, Danijela Lušin, Erika Šmider, Višnja Serdar, i tako dalje. Zvali su nas posvuda na izložbe. Naše su ženske izložbe bile medijski zapažene i popraćene. Dobivale smo puno mjesta u časopisima, novinama.
-Kolegica Iva Prosoli dosta je mjesta na izložbi dala vašoj seriji prometnih znakova. Naglasila je taj suvremeni senzibilitet za marginalno i banalno koje već dugo vremena traje kao svojevrsna opsesija mladih fotografa. A vi ste taj motiv uočili već počekom sedamdesetih.
-Bilo je to u doba promjena kada se odjednom na ulicama pojavilo sve više i više znakova koji su govorili ovuda da, onamo ne. Određivali su naše kretanje, usmjeravali ga, zabranjivali. To sam jednostavno morala zabilježiti. Bili su to novi objekti koji su dali izgled gradu. Sve to ima neku estetiku, neku formu. Meni je bilo zanimljivo kako inžinjeri, dizajneri, saobraćajci prave ukras grada. Ne samo objekte, svjetlosne i druge koji se uzdižu poput suvremenih skulptura, nego i slikanje po asfaltu. Prve zebre, strijelice za skretanja, sve je to bilo novo i likovno vrlo lijepo. Mogli su to izvesti i ružno. Ali, ne, sve je to bilo izvedeno estetski valjano, pa onda posvuda je nicala suvremena arhitektura; sve je to dalo novo lice gradovima.
– Fotografija “Plaža” koja vas je predstavljala i na jumbo-plakatu nastala je 1968., a izgleda kao da je nastala 1930.-tih? Gdje ste pronašli taj motiv?

Plaža, 1968., izvor: Muzej grada Zagreba

Plaža, 1968., izvor: Muzej grada Zagreba

-To je scenografija za film o Isidori Duncan. A kako ja nikad ne idem utabanim stazama, nego hodam malo lijevo malo desno, naiđem tako na ovu scenografiju. Vičem Milanu što sam otkrila. Gdje god išli, gdje god se kretali, gledaš oko sebe, doživljavaš, zar ne? Svakako važno je gledati. Tu vas fotografija izbrusi. Nauči vas gledati intenzivnije i selektivnije. Ima mnogo toga pozitivnog u fotografiji. Koliko je ona promijenila svijet, koliko približila ljude, donijela informacija!
Tako sam uočila drvenu crkvicu na Plesu i otišla je pogledati izbliza. Učinila mi se tako privlačna, napuštena, tako lijepa. Kao i jahači i šetaći u snijegu na Savskom nasipu. Crne točkice u toj veličanstvenoj bjelini. Ili, zagledam se u ogledalo koje sam skinula kad sam spremala stan. Slike mi se same nameću. Ne trebam ih tražiti. One su posvuda, samo treba gledati i osjetiti ih. Koji puta treba se popeti na visoki zvonik, na terasu nebodera, na brdo. Tamo se otvaraju novi vidici. Doduše nekad nije to bilo lako. Moj je Milan stremio fotografijama iz visine, ali nikako dobiti dozvolu za avion, a događale su se i neugodne situacije jer se i za fotografiranje u gradu trebala dobiti policijska dozvola.
– Sjećam se to je trajalo još u osamdesetim, samo malo olakšano. Danas toga više nema. Svi fotografiraju sve. Ne treba im ni fotoaparat. On je, naime, sastavnica i najjefinijeg mobitela. No, vi ste eksperimentirali u laboratoriju?
-Istraživala sam strukture, igru pozitiv negativ, grafičke efekte. Ali grafizam pruža i sama priroda. Stabla su posebna priča. Divim se svakom stablu. Koliko ono raste, traje, opstaje na vjetru, kiši, suncu, i lista i cvate svako proljeće, obnavlja se, pa i usahne. Uči nas životu.

Stablo bez lišća, 1972, izvor. Muzej grada Zagreba

Stablo bez lišća, 1972, izvor. Muzej grada Zagreba

(Hrvatsko slovo, 8. kolovoza 2014.)

Vaši su komentari dobrodošli

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Informacije

This entry was posted on 01/12/2014 by in Razgovori and tagged , .
%d blogeri kao ovaj: