Likovna kritika

primijenjene umjetnosti i dizajn

Gordana i Zorislav Šojat

0.1.Gugu.Piramida.i.Zozo.jpg

Zorislav i Gordana Šojat

Gordana i Zorislav Šojat bave se sa svjetlosnom umjetnošću, svjetlosnom scenografijom i kreativnom rasvjetom od 2003. Tada su svoje dugogodišnje proučavanje svjetlosti kao medija prvi puta predstavili javnosti, te su u tim područjima imali niz samostalnih izložbi i postava, neke u suradnji s drugim umjetnicima, nekoliko skupnih izložbi, te niz profesionalnih nastupa. Također su autori/suautori nekoliko umjetničko/znanstvenih i umjetničko/duhovnih kratkih filmova. Posebnu pažnju posvećuju suodnosu znanosti i umjetnosti (umjetnost u znanosti i znanost u umjetnosti), sjedinjavanju različitih umjetničkih grana i sinesteziji.  Tijekom istraživanja svjetlosti kao umjetničkoga izričaja, izumili su i nekoliko svjetlosno-umjetničkih uređaja: svjetlozor, svjetlokist i svjetlovir.

  1. U vašoj biografiji navodite da se bavite svjetlosnom umjetnošću – je li to vaša sintagma, ili njome i neki drugi autori opisuju svoj rad? Otkud taj naziv?

Naziv “svjetlosna umjetnost” nastao je potpuno prirodno, jer to čime se bavimo je projiciranje svjetlosti u različite prostore na raznorodne površine. Godine 2003., kada smo se počeli baviti tim vidom umjetnosti, na internetu je već postojao manji niz autora koji su svoj rad nazivali “light art”, tako da je naš hrvatski naziv nastao paralelno s engleskim, jer smo mi smatrali da je “svjetlosna umjetnost” najbolji naziv, a istovremeno se poklapao i sa svjetski prihvaćenim nazivom “light art”.

Sam naziv u hrvatskome jedini je način nazivanja umjetnosti koja se zasniva na svjetlosti. Budući da riječ “svjetlo” u hrvatskome nema pridjev, mora se rabiti pridjev riječi “svjetlost”, koja je značenjem apstrakcija, pojam koji označuje esenciju bilo kojega svjetla. Stoga i naziv “svjetlosna umjetnost”.

5.3.1.Gugu.i.svjetlovir.na.Strossu

Gordana Šojat sa svjetlovirom na Strossmayerovom  šetalištu

  1. Kako ste došli do toga da radite sa svjetlom?

Kada smo dobili našega sina Celestina, s obzirom na to da je to već bilo u poznijim godinama, pa su tako i naši roditelji bili u još nešto poznijim godinama,  “baka/dida servis” nije baš često bio dostupan. Stoga smo puno vremena provodili doma s djetetom, a za zabavu smo projicirali dijapozitive umjetničkih djela sakupljene s mnogih putovanja po raznim svjetskim muzejima. Pri tome bismo birali i odgovarajuću glazbu. S malim djetetom ljetovali smo u Dubrovniku, u prekrasnoj vili s velikim vrtom naših prijatelja Mare i Nene, sinova kipara Kockovića, pa smo stoga sa sobom ponijeli tri dijaprojektora. I opet nismo izlazili, nego smo se zabavljali projicirajući našu zbirku dijapozitiva, ali ovom prilikom okrećući ih po prirodi, arhitekturi i skulpturama, pod neobičnim kutovima na neobične površine. Doživljaj tih projekcija oduševio je nas i mnoge naše prijatelje.

Godine 2003.  sudjelovali smo na festivalu “Umjetnost na ulice” u Puli, gdje smo, poučeni iskustvom iz Dubrovnika, htjeli taj vid umjetnosti prikazati publici. Za tu izložbu palo nam je na pamet da se na staklu naslikaju minijature, koje se onda dijaprojektorom projiciraju. Kroz izložbu u Puli, u Usponu Sv. Roka, prošlo nam je preko 18.000 ljudi, a u Knjizi dojmova izrazi oduševljenja upisani su na šezdesetak strana i preko dvadeset raznih svjetskih jezika! Naše je veselje bilo veliko jer smo dobili veliki poticaj i inspiraciju za daljnje istraživanje i stvaranje.

2.1.Light.Art.Pula.Dscn3908.jpg

Festival “Umjetnost na ulice” u Puli

 

Nakon izložbe i tako oduševljenih reakcija publike odlučili smo takvu izložbu pokloniti gradu Vukovaru…

Eto, tako je to počelo. A do danas imamo već preko 130 nastupa…

  1. U vašoj biografiji piše da posebnu pažnju poklanjate suodnosu umjetnosti i znanosti. Na koji način u Vašem radu povezujete umjetnost i znanost?

Na početku treba naglasiti da nema znanosti bez umjetnosti, niti umjetnosti bez znanosti. Da bi čovjek uistinu bio znanstvenik, a ne samo naučnik, mora imati umjetnički duh, tj. inventivnost, kreativnost i osjećaj balansa i ljepote. Zar E=mc2 nije ljepota u znanosti? Ili Mandelborotov skup, primjerice?

Isto tako nema niti umjetnosti bez znanosti. Sjetimo se samo Eiffelovoga tornja. Ili pak da Vincijevog istraživanja boja za freske…

A u našem slučaju došlo je do sjedinjenja naših dugogodišnjih bavljenja. Gordana je uistinu pravnica, ali se nakon veoma kratke karijere u pravu u potpunosti posvetila umjetnosti. Zorislav je lingvist i društveno-humanistički informatičar, koji se kompjutorima počeo baviti već 1974.

Kako za izložbu u Puli zaista nismo imalo dovoljno opreme, bili smo prisiljeni sami konstruirati vlastite projekcijske uređaje, te je tu znanstvena inventivnost pomogla umjetničkome ostvaraju. U daljnjem radu stalno stvaramo i dorađujemo uređaje koji nam omogućuju da što bolje izrazimo svoju umjetničku inventivnost.

Istovremeno stalno radimo i na promidžbi znanosti uporabom umjetničkih sredstava u suradnji s Institutom Ruđer Bošković i Arheološkim muzejom u Zadru.

3.1.2015.03.-05.Cray

Znanstvenik i umjetnik Zorislav Šojat

 

  1. Možete li nam opisati neke od projekata koji su Vam najzanimljiviji, a koje ste realizirali u proteklih 15 godina koliko se bavite ovim načinom rada?

Nije nimalo lako izabrati i uz to i ukratko opisati nekoliko projekata koji su nama “najdraži”. Ali eto, pokušat ćemo ipak nešto posebno izdvojiti.

Baveći se svjetlošću spoznali smo da postoji i “iscjeliteljska” snaga svjetlosti, koju smo i znanstveno potvrdili u kontroliranome eksperimentu na skupini ženskih osoba u visokome stadiju demencije, u suradnji s Domom za starije i nemoćne Maksimir, a čiji su rezultati objavljeni na kongresu o Alzheimerovoj bolesti u Tučepima 2016. (Eto još jedan način povezivanja znanosti i umjetnosti.)

Vođeni tom idejom “iscjeljivanja” naša umjetnička zamisao izložbi u Vukovaru i Kninu bila je upravo iscjeljivanja ratom napaćenih prostora. Izložbu u Vukovaru, gdje smo svjetlošću oslikali osamsto metara centra grada, ostvarili smo već 2003. Prijam Vukovaraca ostao nam je u sjećanju kao jedan od najtoplijih i najdirljivijih. U sjećanju nam je zauvijek ostao zapis iz Knjige dojmova: “Vukovar opet u plamenu. U plamenu mira. U mirnom plamenu umjetničkog nadahnuća.”

Kninsku je tvrđavu, na desetu godišnjicu Oluje, zaista trebalo osvojiti, jer je bura puhala barem četiri dana za redom preko 200 km/h na sat, a temperatura je bila preko 40 stupnjeva Celzijevih. Kako smo projekcijske uređaje morali na široko postaviti da bismo obuhvatili tu ogromnu tvrđavu, potpuno preznojeni i propuhani odahnuli smo kada se konačno otvorio pogled na konačni postav.

 

Godine 2007. počeli smo dugogodišnju suradnju s kiparom Mislavom Katalinićem. Njegov način stvaranja skulptura od varenih čeličnih žica, koje su uistinu pravi crteži u prostoru, u spoju s našom svjetlošću daju nevjerojatne mogućnosti igre svjetla, sjene, oblika i veličina. Te smo godine s njim ostvarili izuzetno uspješnu izložbu “Crtež u prostoru” u Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu.

Za izložbu “Morska oaza” s Dijanom Nazor u Galeriji Matice Hrvatske izazov je bio svjetlošću stvoriti doživljaj podmorja. Dijana je Nazor izvela ribe od kamena i žice, koje su slobodno sa stropa tankim nitima visjele u prostoru, a za izložbu napravili smo i animirani film tih kamenih riba osvjetljenih našom svjetlošću, koji se projicirao na jedan od zidova. Tad smo u Knjizi dojmova dobili zapis: “Nikad prije nisam disao pod vodom – uopće nije teško!” Tu smo izložbu “ponovili” i u Knjižnici Juraj Šižgorić u Šibeniku i u Galeriji Prica u Samoboru.

Nadahnuće za izložbu “Veliki Petak Pomirenja” 2009., i za nastanak svjetlovira, bila je skulptura raspela Mislava Katalinića. Izborom izložbenoga prostora, postavivši izložbu u Podrum Dioklecijanova hrama, bazilike koju je on posvetio sebi kao Jupiteru, a sam je poznat kao najžešći progonitelj kršćana, htjeli smo uspostaviti pomirenje svih onih koji su nepravedno gonjeni, uništavani, mučeni i tlačeni zbog svojih uvjerenja i svoje vjere s onima koji su ih jednom progonili.

Senjska tvrđava Nehaj bila je poseban doživljaj, zato što je svojim položajem vidljiva iz širokoga kruga oko Senja, a mi probe moramo raditi noću, kada je mrak. Tako su naše probe bile vidljive s mnogih mjesta, pa smo imali tri policijske patrole u posjeti koje su došle vidjeti što se to događa na Kuli. Jedna od njih došla je na upit građana “da li su to vanzemaljci na Nehaju?”!

Multimedijska izložba “Put oko svijeta” prvi je puta bila predstavljena u Crkvi Sv. Donata u Zadru za Noć muzeja 2014. godine. U toj ju je noći posjetilo oko 4000 posjetitelja, te nas je Arheološki muzej u Zadru angažirao da ju prikazujemo četrdesetak dana za redom tijekom ljeta. Ta izložba nam je donijela mnoge zanimljive susrete s mnoštvom domaćih i stranih posjetitelja, i bezbroj fotografija koje su otišle u svijet. Animirani film “Put oko svijeta”, koji je okosnica izložbe, vodi posjetitelja po biranim mjestima na Zemlji, a potom ih vodi kroz simulaciju mreže do sada poznatih postojećih galaksija u prekrasne pejzaže našega svemirskoga susjedstva. Ideja je bila ljudima osvijestiti činjenicu o “svijetu” kao pojmu koji svakako obuhvaća nas i naš planet Zemlju, ali i nas kao dio ukupnosti našega Univerzuma.

Poseban je doživljaj bio predstaviti našu umjetnost učenicima Paramount School u Kalimpongu, u Zapadnome Bengalu u Indiji, tridesetak kilometara od Bhutana, na obroncima Himalaja. Put do Kalimponga težak je poduhvat, posebice stoga što smo svu potrebnu projekcijsku opremu nosili iz Zagreba. Ali zato imamo snimku dvjestotinjak vrišteće oduševljene djece, kojoj smo na kraju morali dijeliti autograme. To je definitivno bila najbučnija i najveselija reakcija na našu umjetnost.

Dok smo radili trajni postav rasvjete stalnoga izložbenoga postava Hrvatskoga srednjega vijeka u Arheološkome muzeju u Zadru zaljubili smo se u fascinantnu ljepotu, nadahnutu stilizaciju motiva i vrsno majstorstvo izvedbe hrvatskoga, u svjetskim razmjerima, autentičnoga umjetničkoga izraza toga doba. I tako je nastala ideja izložbe “Starohrvatska baština u novome svjetlu”, izložbe posvećene nepoznatim umjetnicima hrvatskoga srednjega vijeka. Ta će se izložba ponoviti već treću godinu zaredom u Crkvi Sv. Donata, ove godine od 11. kolovoza do 25. rujna. Temeljna je ideja bila “virtualno”, svjetlošću, vratiti artefakte iz toga doba u prostor Crkve Sv. Donata, u kojoj su oni nekada bili, ili pak vremenski mogli biti. Znanstveni doprinos te izložbe jest u objavljivanju dotada nepredstavljenoga materijala iz arhiva Arheološkoga muzeja, te posebice u digitalnoj restauraciji boja artefakata. Naime, u to doba zidovi crkava i sav crkveni namještaj bili su oslikani intenzivnim bojama. Pitali smo se “A kamo je nestala boja?”. Budući da kamen duboko u pore upija tekućine, pa tako i boju, digitalnim smo postupkom tu boju uspjeli “izvući” iz kamena, i barem djelomično dočarati dojam koji su ti predmeti onomad davali.

  1. Izumili ste nekoliko svjetlosnih uređaja – svjetlozor, svjetlovir i svjetlokist – možete li nam ukratko opisati o čemu je riječ? 

Ukratko je teško, ali pokušat ćemo.

Kao što je poznato, svi uobičajeni projekcijski uređaji daju projekciju oštroga ruba (bilo četvrtastoga ili okrugloga). U radu nam se stvorila potreba pretapanja svjetlosnih slika, te je za to valjalo smisliti poseban optički sklop prilagođen umjetničkim potrebama, pa su se tako ponovno sastali umjetnost i znanost, te je nastao takozvani svjetlozorni objektiv. Njegova je karakteristika da posebice naglašava sfernu aberaciju, te je stoga slika oštra u sredini, a rasplinjuje se prema rubovima. Stoga nema “početak” i “kraj”, pa se višestruke svjetlosne slike mogu besprijekorno pretapati. I svjetlozor, i svjetlokist, pa tako i svjetlovir rabe neku od tri inačice ovoga našega optičkoga izuma.

Svjetlozor je umjetnički projekcijski uređaj koji rabi samo 20W, a na udaljenosti od dva metra radi sliku od gotovo 4 kvadratna metra. Kroz svjetlozor se projiciraju motivi naslikani na staklenome krugu (koji je zaštićen gumom), a koji se može rukom okretati, tako da se veoma lako u nekome prostoru promijeni ozračje.

Svjetlokist, 50W-ni ili 100W-ni projekcijski uređaj, ima mikro kompjutorsku kontrolu jačine svjetla, koju smo sami razvili. Osim što se može izravno upravljati pomoću MIDI (Musical Instruments Digital Interface) signala, u samostalnome radu svjetlokist slučajnim odabirom mijenja jačinu svjetla i brzinu njene promjene, tako da je potpuno nepredvidljivo kojom će se snagom svjetlost u budućnosti projicirati. Slaganjem nekoliko svjetlokistnih projekcija na istu površinu dobiju se svjetlosne slike koje su u stalnoj mijeni.

Svjetlovir je muzički instrument koji nije glazbeni, jer ne proizvodi glas, nego svjetlostbeni, jer stvara svjetlosne projekcije. Sastoji se od 49 svjetlokista, a zauzima 2,40 x 1,80 metara površine, te obuhvaća četiri muzičke oktave. Svjetlovir je MIDI instrument, svira se na klavijaturi, ili pak pomoću bilo kojega MIDI kontrolora, a reagira na jačinu udara, brzinu otpusta, pedale, može se transponirati, te ima nekoliko svjetlosnih “ADSR envelope-a”, tj. vremenskoga ponašanja svjetlosnih tonova. Sam svjetlovir ne proizvodi nikakav zvuk, ali se može kombinirati s klasičnim sintetizatorima zvuka, pa je tako moguće na njemu svirati i bez i sa zvukom. Svjetlosne projekcije dobivaju se pomoću rukom oslikanih minijatura na staklu, koje su slikane u tonu boje muzičkoga tona, a oktave se međusobno razlikuju motivima. Muzičko i glazbeno A odgovara svjetlostbenomu tonu Crvene boje, te se unutar oktave tonovi glazbene skale pretvaraju u spektralni niz boja kao osnova tona slika.

5.1.1.DSC08282.jpg

Svjetlozor

 

  1. Kako javnost reagira na Vaše radove? Možete li živjeti od toga?

S obzirom na specifičnost naše opreme, načina postava i potrebe za održavanjem (u slučaju pregaranja žarulja, mehaničkih, električnih, elektroničkih ili kompjutorskih zastoja i slično) vezani smo uz naše izložbe od “pokretanja” opreme pa do gašenja nakon što zadnji posjetitelj ode. Stoga smo u prilici izravno doživjeti reakcije publike, a da oni niti ne znaju da smo mi autori. Tijekom tih sati i sati promatranja publike i mnogih prekrasnih razgovora s posjetiteljima duboko smo se uvjerili u “iscjeliteljsku” ulogu svjetlosti, jer su reakcije ljudi najčešće veoma emotivne.

Trudimo se uvijek imati i Knjigu dojmova, i njeno čitanje nakon što navečer zatvorimo izložbu uvijek nam daje snage i inspiracije za daljnji rad.

A što se tiče financijskoga dijela, živimo od kombinacije znanosti i umjetnosti, tako da otprilike pola zarađuje umjetnost, a pola znanost. Naime Zorislav je vanjski suradnik Centra za Informatiku i Računarstvo Instituta Ruđer Bošković, gdje radi na europskim znanstvenim projektima.

  1. Što ste pripremili za ovogodišnji Tjedan primijenjenih umjetnosti?

U našem atelijeru u Boškovićevoj 18 u Zagrebu od 14.6. do 17.6., od 20 do 23 h, posjetitelji će moći pogledati glazbu, doživjeti iscjeljiteljskost svjetlosti u “kromoterapijskoj” sobi, okušati se u sviranju teremina, slagati svjetlosne slike, fotografirati se u svjetlosti, te vidjeti neke od naših drugih radova, primjerice svjetlosne slike na platnu, te knjige, fotografije, CD-e, DVD-e … koje smo napravili.

Razgovarala: Maja Vukušić

Poveznica: Tjedan primijenjenih umjetnosti

One comment on “Gordana i Zorislav Šojat

  1. Pingback: SVJETLOSNI PRIZIV U povodu Grada Senja svjetlosni lik Svetog Jurja na kuli Nehaj! | Indirektno

Vaši su komentari dobrodošli

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Informacije

This entry was posted on 03/05/2017 by in Uncategorized.
%d blogeri kao ovaj: