In memoriam: Vida Tućan

U Splitu je 23. studenog 2014., iscrpljena teškom bolešću, preminula Vida Tućan, tekstilna umjetnica, scenografkinja i kostimografkinja, publicistkinja i aktivistica za ljudska prava.
Rođena je 1938. u Zagrebu, gdje je polazila osnovnu i srednju školu te 1957. maturirala na I. gimnaziji. Kao srednjoškolka i kasnije, kao studentica aktivno se bavila sportom, bila članica Akademskog plivačkog kluba „Mladost“ i pripadala vrhu plivačkog sporta. Bila je članica Pionirskog kazališta, a polazila je muzičku i baletnu školu.

Studirala je arhitekturu i fizičku kulturu te 1965. diplomirala na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu. U Centru za upravu i pravosuđe u Zagrebu bila je profesorica tjelesnog odgoja. Godine 1971. nakon prve samostalne izložbe u Zagrebu primljena je u Udruženje likovnih umjetnika primijenje umjetnosti Hrvatske (ULUPUH). Kreirala je više desetaka kostimografija za kazalište, film i televiziju i pripremila također više desetaka samostalnih izložaba, revija, instalacija i hepeninga u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je u nizu žiriranih samostalnih i skupnih izložaba te prezentacija mode.
Od 1989. angažira se u udrugama civilnog društva. Od 1991. živi u Splitu, posvećuje se humanitarnom radu s izbjeglicama i prognanicima, osniva udrugu „Otvorena vrata“, čija je predsjednica. Sudjeluje u nizu nacionalih i internacionalnih konferencija posvećenim ljudskim pravima i kulturi mira, objavljuje komentare i eseje u dnevnim novinama i tjednicima, djeluje kao aktivistica u javnim i prosvjednim skupovima.
Dio radnog i kreativnog života provodila je na otoku Vrniku kraj Korčule. Od 1972. udana je za redatelja Vanču Kljakovića († 2010.) s kojim je surađivala u kazališnim, televizijskim i filmskim projektima kao kostimografkinja, scenografkinja i koautorica. Ima dvoje djece, blizance Valju i Vedrana, rođene 1980.

U svojem umjetničkom radu Vida Tućan okušala se u više disciplina i potvrdila u mnogim izrazima. Njezino je primarno područje tekstilna umjetnost, ručno oblikovanje prirodnih vlakana: vune, pamuka, svile i ostalih, kojim ovladava u svim tradicionalnim tehnikama i u velikom rasponu primjena. Od oblikovanja odjeće bio je lak korak do kostimografije, pa logičnim slijedom do scenografije i režije. Teatar – scena, poprište, zbivanje i događaj – posjedovali su za nju oduvijek eros i izazov, među ostalim i zbog fascinacije habitusom i svjetskom karijerom njezinog ujaka, Nikše Stefaninija. Taj je tok, međutim, paralelno pratilo istraživanje likovnih, plastičkih potencijala prirodnih vlakana i sličnih materija, pa je u tradicionalnom i tradicijskom mediju svojim objektima, kompozicijama i instalacijama našla specifičan izraz. Uz teatar, film i televiziju, odjeća i moda postojano su zaokupljali njezinu pažnju – s jasnom tendencijom individualnom stilu, alternativi industriji, standardu i stereotipu te eksperimentu: spajanjem opreka, pozivom na subjektivni iskaz i poticajem na rizik i radost smionosti.

Odrana njezina je umjetnička djelatnost imala dijaloški i socijalno animacijski karakter: željela je ne samo pokazati i dati, nego i podijeliti sudjelovanjem drugih. Nije nimalo slučajno, što su je posebne okolnosti u koje su dospjeli ljudi i društvo izbijanjem jugoslavenske krize i u Domovinskom ratu, navele na naglašen mirotvorni, humanitarni i edukacijski angažman. Svoju ulogu vidjela je u naglašavanju kreacije kao kompenzacije i perspektive. Prišla je priprostim ljudima, beskućnicima i beznadnima, toplo i jednostavno, no s izoštrenim i rafiniranim instrumentarijem. Njezina udruga Otvorena vrata bila je poticajno utočište jer im je nudila radost stvaranja u zajedništvu. Ta se faza njezina života podudara s preseljenjem u Split i predavanju inspiraciji Dalmacije: pejzaža i mentaliteta koji su njezinoj naravi bliski. U Splitu, u zajednici sa suprugom Vančom Kljakovićem, redateljem i književnikom, no podjednako tako u vlastitim akcijama i programima dospjela je do klimaksa, u kojem su se spojili svi njezini talenti i iskustva. Uminućem Domovinskog rata njezino se djelovanje na više razboja povuklo u mirniji tok: umjetnosti, komunikacije i edukacije. Osim Splita i njegove vibrantne kulturne atmosfere, u otočiću Vrniku, ljetnom refugiju od mladih dana, našla je poticaje koje je naglašeno počela razvijati devedesetih godina: stvorila je od njegova kulturni fokus, osebujan po neinstitucionalnosti, neformalnosti i nekonvencionalnisti. Sve priredbe i događaji imajle su spontan i „rukotvorni“ karakter, dijalošku tendenciju i naglašeno individualan ton. Cilj im je bio socijalizacija kreacije, a u kreaciji ne samo stvaranje formi nego ponajprije stila: ponašanja i življenja.
Ako kompleksnost i sadržajnost opusa Vide Tućan nije dovoljno poznata u našoj javnosti, to je zato što se uvijek kretala u različitim krugovima među kojima postoji tek labava interesna spona, a i stoga što se dio njezine kreativne djelatnosti svodio na jednokratne forme (akcija, performans, neohepenig…). Njezin rad u Zagrebu i Splitu, koliko god bio zasnovan na jedinstvenoj podlozi, obilježavaju razlike na koje ni sama nije dovoljno deklarativno uputila. U monografiji, koja će biti objavljena posthumno, objedinjeno je sve što je proizvela i što je predstavlja kao umjetnicu, intelektualku i aktivistkinju.

Snješka Knežević