Sanja Pribić, ilustratorica
Sanja Pribić
Sanja Pribić rođena je u Zagrebu. Diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1986. godine u klasi prof. Frane Para. Sudjelovala je na 102 skupne izložbe u zemlji i inozemstvu (Austrija, Azerbajdžan, Bugarska, Francuska, Njemačka, Italija, Makedonija, Portugal, Srbija, Slovačka, Slovenija, Turska), te priredila 27 samostalnih izložbi. Po zanimanju je samostalna umjetnica, članica hrvatskih strukovnih udruženja HDLU, ULUPUH, HZSU. Bavi se ilustriranjem i grafičkim dizajnom. Sudjeluje na likovnim simpozijima u zemlji i inozemstvu i vodi likovne radionice za djecu i odrasle. Fotografira. Piše i objavljuje priče za djecu. Dobitnica je Pohvale Grigor Vitez za autorsku slikovnicu Putovanje plave suze 2014. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Sanja Pribić na otvorenju izložbe “Ilustracija-edukacija-provokacija”, Galerija ULUPUH, Zagreb, travanj 2016.
To je onaj najkraći životopis Sanje Pribić. Poznajemo je dobro kao strastvenu promicateljicu ilustracije, organizatoricu skupnih izložbi ilustratora i napokon onu koja na javnim skupovima upozorava o odgovornosti koju imaju ilustratori, dizajneri, animatori i svi likovni djelatnici i umjetnici pred mladim naraštajem i napokon pred ukupnom javnošću. Dobro je znano koliko i kako slika, njezina estetika, sadržaj, etika, direktna i indirektna poruka brzo i lako prodire do gledatelja, te utječe svijesno ili podsvjesno na formiranje njegova pogleda na život, izoštrava mu kritičnost ili zatupljuje stereotipnim prikazom nezdravih društvenih odnosa. Ilustracija, strip, animacija, slika, jednako koliko i pisana riječ odgovaraju na izazove društva, njihovih problema i mudrih razriješenja. Najnovija skupna izložba ilustratora u Galeriji ULUPUH, kojoj je Sanja Pribić idejni tvorac, organizator i interpretator, pokazuje ilustraciju u njezinoj prvotnoj, originalnoj slikarsko-grafičkoj izvebi, kada likovno i idejno sjaji u punoj snazi, veličini i izvedbi koja će po sili namjene postati tiskana reprodukcija i iluminacija (oprema) određene publikacije. Upravo ova izložba bila je poticaj ovom razgovoru.
-Upravo je otvorena izložba u Galeriji ULUPUH intrigantnog naslova: „Ilustracija – edukacija – provokacija“. Vi ste koautorica koncepcije i inicijatorica projekta?
izložba “Ilustracija-edukacija-provokacija”, Galerija ULUPUH
-Zajedno sa Željkom Mezić osmislila sam izložbu, a ideja je produkt čestih razgovora o tome što naša struka jest, što bi mogla i trebala biti. Sekcija za ilustraciju, karikaturu, strip, animirani film i primijenjeno slikarstvo kojoj sam predsjednica, a Željka zamjenica, tijekom godina organizirala je više različitih izložbi i događanja koja su za cilj imala promoviranje naše struke, jer pomalo tavori u sjeni „velike umjetnosti“, i otvaranje aktualnih pitanja vezanih uz nju. Između ostalog, 2009. godine organizirali smo jednotjedni Festival ilustracije u Fužinama, popraćen trima izložbama, radionicama s djecom, projekcijom animiranih filmova Zagreb-filma, koncertom Lidije Bajuk… Imali smo i goste, trojicu umjetnika iz Bugarske, pa mogu reći da je imao međunarodni karakter.
Festival ilustracije u Fužinama, 2009. (plakat)
-Ilustracija osobito kada je riječ o edukaciji obuhvaća više od estetike?
-Svakako! Ilustriranje nije samostalna izložba i ne smije biti sama sebi svrhom. Ilustracija je višeznačan i višeslojan odnos između slikovnog prikaza koji prati tekst i njegovog konzumenta, gledatelja. Ilustracija, kako i naziv naše izložbe kaže, educira, a ponekad i provocira. Tekst je postavljeni okvir koji ilustrator sadržajem ispunjava autonomno, unoseći u njega svoj vrijednosni su/stav, poruku koju želi odaslati. Tako oblikovana cjelina čini zasebnu vrijednost. Osobno, držim da bavljenje ilustracijom nosi sa sobom i odgovornost, pogotovo ako se radi o ilustracijama za djecu. Mogućnost da putem slike komuniciramo s velikim brojem gledatelja, daje nam mogućnost da ih na suptilan način uputimo na pozitivne životne vrijednosti, humanizam, tolerantnost, empatiju, solidarnost… Primjerice, ako su na ilustraciji prisutne i osobe s invaliditetom, one drugačije boje kože, ako neki lik pomaže starijoj osobi, djetetu na neizravan način poručujemo koji su poželjni oblici ponašanja. U doba kada su mnoga djeca izložena velikoj količini neprimjerenih i nasilnih sadržaja, takav pristup smatram bitnim! Mogućnosti je bezbroj. Kada govorimo o ilustraciji za odrasle, poruke su ponekad izravne, ponekad sofisticirane, ali bi gledatelja trebali navesti na razmišljanje, na dublje promišljanje teme koja je ilustrirana.
-Pišete, crtate i radite za djecu i s djecom. Kako prihvaćate činjenicu da je likovni odgoj u školama “zamijenjen” kulturom? Nije li odgoj bitan u edukaciji za postizanje određene kulturne razine?
-Činjenicu da je likovni odgoj sveden na uvredljivi minimum i da se ta pogrešna i nerazumna odluka već više od dva desetljeća ne korigira, smatram poraznom! Po satnici likovnog odgoja na dnu smo europske ljestvice. Istraživanja su dokazala da povećana satnica predmeta koji razvijaju kreativnost pridonosi boljim rezultatima učenika u drugim školskim predmetima. To nadležne, očito ne zanima. Čini mi se da guranje kreativnih predmeta na marginu govori i o pravom odnosu našeg društva prema umjetnosti i umjetnicima u cjelini, smatrajući ih nevažnima. No, što je u suštini identiteta svake nacije – upravo kultura! Stvaraju je – umjetnici. A sve počinje primjerenom edukacijom od najranije dobi.
-Ovom ste izložbom upozorili i na onu drugu vrstu odgoja široke publike. Jednom je strip crtač i ilustrator Ivica Bednjanec izjavio da je njegov strip zasigurno pridonjeo više demokratizaciji društva nego puste političke proklamacije. Vi također ističete da ilustracija ima snagu podizanja društvene svijesti, i razvijanja savijesti?
-I više od toga, što pokazuje primjer Charlie Hebdoa. Svima nam je poznata uzrečica-posvuduša koja kaže da „slika govori više od 1000 riječi“. To je točno, jer slika djeluje instantno, udara u čula odmah. Karikaturisti, poput nedavno preminulog Otona Reisingera, koji je na našoj izložbi zastupljen dokumentarnim filmom-intervjuom, bio je dugogodišnji kroničar aktualnih zbivanja i kroz usta svojih poznatih likova progovarao o temama koje se, u vrijeme reduciranih političkih i medijskih sloboda, nije glasno spominjalo. Time je definitivno pomicao granice u prostoru javnog djelovanja. Ilustracija i bez riječi čini to isto, osvjetljavajući probleme i neuralgične društvene točke. Samo, da bi to mogla, treba imati svoje zasluženo mjesto u tisku! Treba biti – objavljena!
Nenad Jalšovec: Rezultati obdukcije biračkog tijela, objavljeno u Dvotjedniku Zarez, broj 332, naslovnica, 2011.
-Kao članica ULUPUH-a i predsjednica svoje sekcije, agilna promotorica ilustracije, također svjedočite kako novinska ilustracija gubi bitku pred oglasima?
-Nažalost, ova je tvrdnja točna! Usput budi rečeno, mnogo je toga nestalo iz novina – zasebna stranica posvećena kulturnim zbivanjima, primjerice! U nas je postojala tradicija novinske ilustracije – sjetimo se Mirka Ilića, Danasa, Ferala, Globusa – ali se nekako povukla s novinskih stranica. Ne u potpunosti, ali ona angažirana nije prisutna kao nekoć. Nije rijedak slučaj preuzimanja ilustracija iz stranih izdanja. Mislim da je to posljedica promjene uredničkih diskursa. Svjedoci smo da se mnogi oslanjaju na površni efekt, na senzaciju – ne samo sadržajnu, nego i vizualnu. Šteta!
-Ilustracija je vječna čuvarica slike i prizora. Slikarstvo ih može napustiti kad poželi. Završili ste Likovnu akademiju. Slikate li ponekad drugovrsne slike?
-Okušala sam se u mnogim tehnikama. Moja službena „titula“ glasi akademski slikar-grafičar. Grafika je moja prva i trajna ljubav, ali se njome bavim kada mi to okolnosti dozvoljavaju, jer traži i adekvatni prostor za rad i tehničku opremljenost, grafičku prešu. Radim i slike u kombiniranoj tehnici, a okušala sam se i u radu sa staklom što je, moram reći, bilo moje najizazovnije i najuzbudljivije kreativno iskustvo.
-Mi neprestano govorimo o ilustraciji koja je crtež i slika, no po poticaju i namjeni oni postaju reprodukcija, potrošna i masovna. Upravo stoga često ističete njezinu društvenu odgovornost?
-Kao što sam već rekla, za mene osobno, kada radim za djecu „odgovornost“ je ključna riječ. Premda neki književni teoretičari koji prate dječju književnost izražavaju negativan stav prema literaturi „s porukom“, smatram da su u krivu. Točnije, pitanje je kako poruku prenosimo; to je pitanje kvalitete. No, nije riječ samo o moralnim i etičkim porukama. I stil kojim je ilustracija rađena, također je poruka.Zagovaram, kada je riječ o ilustracijama za djecu, posebice onu mlađu, ilustracije rađene ne računalom već rukom, odnosno, uvjetno rečeno, klasičnim tehnikama i njihovim kombinacijama. Naime, vjerujem da su toplina ruke, neke sitne nesavršenosti, kako u tehnici, tako i sadržaju ilustracije ono što je potrebno dječjoj duši. Nemam ništa protiv računalne ilustracije, ali ona u konačnici, uprkos raznolikosti likovnih rukopisa autora, uvijek ostavlja jednak dojam zaglađenosti i svojevrsne hladnoće. Toplina + ruka, to je moja osobna formula kada ilustriram za djecu.
-Također se bavite pisanjem za djecu. Hoćete li nam spomenuti nešto iz te vaše paralelne aktivnosti?
-Već godinama objavljujem priče u časopisu za djecu „Prvi izbor“ koji izdaje Mozaik knjiga, a u sklopu kojeg je objavljena i moja prva autorska mini-slikovnica „Mucka“, o djevojčici koja muca. Svoje priče sama i ilustriram. Prije dvije i pol godine objavila sam svoju prvu „pravu“ autorsku slikovnicuu izdanju Knjige u centru. Za nju sam dobila Pohvalu nagrade Grigor Vitez, na što sam ponosna. Putopise, sjećanja iz djetinjstva i priče objavljivala sam i u časopisu Modra lasta Školske knjige. Količina objavljenih priča i ilustracija nije razmjerna njihovoj „ukoričenosti“, ali nadam se da će se i to promijeniti – u korist knjiga.
„Putovanje plave suze (ili kako je nastao akvarel)“
-Vaš je entuzijazam kada se radi o ilustraciji, vašoj i vaših kolega, već poslovičan. No, može li se od ilustracije živjeti?
-Sve teže, ukoliko je riječ o ilustriranju samo za naše izdavače, ne i strane. Posljednjih smo godina svjedoci osjetnog smanjenja ponude i obima poslova i zamjene naručenih ilustracija onima kupljenim na internetu ili iz piktoteka izdavačkih kuća. Ilustrator se često tretira kao „trošak“ kojeg valja smanjiti – njegov honorar, dakako. Konzumeristička maksima „što jeftinije i što brže“ i tu je, nažalost, našla svoje mjesto, kao i odstupanje od kriterija likovne kvalitete u korist onih populističkih, da se tako izrazim. Držim da se često pokušava podilaziti publici, odnosno onome što se pretpostavlja da bi joj se moglo svidjeti. Taj je trend vidljiv u potpunoj promjeni imidža nekih dječjih časopisa, koji danas nalikuju bilo kojem drugom s kioska, kao i u oblikovanju naslovnica knjiga za djecu. Ima nekolicina malih nakladnika koji hrabro i uporno objavljuju kvalitetne slikovnice, ali radi se o malim izdavačkim kućama, često „obiteljskim poduzećima“. S njima je užitak surađivati, ali je jasno da je financijska strana kod takvih projekata skromna.
-Imate li neku opću poruku nakladnicima, ili svim našim čitateljima?
-Ilustriranje nije sprinterska disciplina, sportskim rječnikom rečeno! Dakako, ne mora biti maratonska, ali nametnuta brzina nije saveznik kvaliteti, naprotiv! Nadalje, vrijedi ulagati u slikovnice, knjige općenito, a ilustratore tretirati kao partnere u timu koji želi iznjedriti najbolji mogući proizvod. Ilustratorima treba vratiti ako ne izgubljeni, a ono izblijedjeli dignitet!
Kakav bi nam život bio bez slika, boja i oblika? Prilično siv i tužan, zar ne? Stoga ilustraciju i umjetnike koji je predano stvaraju, izlažu na respektabilnim izložbama u zemlji i inozemstvu, dobivajući za to i domaća i međunarodna priznanja i nagrade, valja cijeniti. A to znači dostojno vrednovati njihov rad. Mi na najbolji način predstavljamo Hrvatsku; naš je rad, ako se mogu tako izraziti – njezino lice …i to, imajte u vidu, vrlo lijepo i privlačno, lice!
Razgovarala: Branka Hlevnjak
Zagreb, 20.4.2016.
Likovna kritika 